klapa "Čiovo" Čiovo
Slatine
Malo ribarsko i turističko naselje smješteno na sjeveroistočnoj strani otoka Čiova, pripadaju
gradu Splitu, dok zapadni dio otoka pripada Trogiru. Slatine se udaljene od Trogira 8km.
Takva teritorijalna podjela datira iz 1243. godine.
Nalazi se na obalama Kaštelanskog zaljeva, nasuprot Splita i Marjanskog poluotoka koji se nalaze istočno od njih. Otok je mostom spojen s Trogirom, a svojom sjevernom stranom zatvara Kaštelanski zaljev. Otokom površine 28,8km2 dominiraju krška uzvišenja, između kojih je flišna udolina pretvorena u niz polja ograđenih suhozidima.
Podloga je vapnenačka, a dominantno tlo crvenica. Najviša točka otoka su Rudine sa 218 m.
Sjeverna strana otoka je razvadena s bezbroj uvala, hridi, šljunčanih i kamenih plaža, dok je južna strana klifovita i teže pristupačna, tek je nekolicina njih dostupna jedino brodom jer se nalaze u podnožju litica. More je veoma čisto, među čistijima u regiji. Na večini plaža danas se nalaze i popratni sadržaji kao beach-barovi sa fast foodom, najam rekreacijskih plovila, itd. Šume borova stvaraju ugodan hlad za ljetnih vrućina i savršeno su mjesto za odmor.
Od vegetacije je najraširenija makija, uz borove šume i maslinike.Klima je mediteranska.
Ime Slatine nastalo je od riječi slatina - što znači izvor. U davno vrijeme na otoku je postojalo više izvora s boćatom vodom, tj. s poluslanom izvorskom vodom. Danas voda dolazi gradskim vodovodom iz rijeke Jadro, a za vrijeme ljetnih suša još uvijek se koriste gustirne. U Kaštelanskom zaljevu još uvijek ima mnogo vrulja.
Stari Rimljani su otok zvali Bua, Boa i Bavo. Taj naziv je zabilježen na Peuntigerovoj karti, nastaloj godine 340. Ime Čiovo se pojavljuje prvo put 1552. godine u naslovu Trogirske bratovštine: B.D. Marija u Čiovu kod Trogira. Nije posve poznato tko su prvi stanovnici Slatina, ali se zna da su za vrijeme Rimljana na otok Čiovo proganjani kažnjenici i oboljeli od gube.
Kroz cijeli srednji vijek na otoku su boravili pustinjaci i monasi iskonske kršćanske crkve.Ime mjesta Slatine prvi put spominje trogirski povjesničar Lucić, navodeći da su se stanovnici Kaštela, bježeći pred Turcima u vrijeme pada Klisa 1537., povukli na otok Čiovo te tako povećali broj stanovnika Slatina, Žednog i Okruga.
Po tome se zaključuje da su Slatine postojale i prije, jer se govori o porastu broja stanovnika. Prvi popis stanovništva Slatina je sastavio slatinski župnik Marko Škaričić i nazvao ga Nota od puka. Taj popis je brojio trideset obitelji, sa 136 ljudi, a danas je pohranjen u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Neke od tih obitelji su izumrle, a nekima je prezime promijenjeno.
Danas Slatine broje 1100 stanovnika; mortalitet je 10, a natalitet 8. To ukazuje na prirodan pad broja stanovnika, ali stanovništvo nije u opadanju obzirom da se mnoge obitelji doseljavaju u Slatine, što je potaknuto ratnim zbivanjima, jer se dio prognanih i izbjeglih obitelji trajno naselio. Osim toga, sve skuplji život u Splitu navodi mnoge slatinske obitelji da se vrate u rodno mjesto.
Slatine imaju 880 objekata (stambenih i vikend-objekata) s 250 domaćinstava. Od 250 zaposlenih, 150 je pomoraca, a 100 ih je zaposleno na kopnu. Ima oko 200 umirovljenika, a 30-ak ljudi je na privremenom radu u inozemstvu. U mjestu postoji otvoren sportski teren za mali nogomet i košarku, te sedam ugostiteljskih objekata (kafići, konobe i restorani) s domaćim uljem, vinom, voćem, povrćem i morskim specijalitetima. Na raspolaganju su trgovine i pekara za opskrbu namirnicama, te nekoliko barova u mjesnom pristaništu. U mjestu svakodnevno radi ambulanta i poštanski ured. Slatine obiluju uličicama i građevinama koje su sačuvane u izvornom obliku, te pokazuju stari način života u mjestu. Mjesna lučica s oko 50 brodova dobro je zaklonjena od juga i maestrala, ali nije prikladna za pristajanje i sidrenje većih brodova i jedrilica.
Slatine imaju lijepu i uspješnu Osnovnu školu s oko 80 učenika, koji se dalje školuju u Splitu i Trogiru. Uz školsku zgradu mjesto resi mjesna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Uz Mjesni ured postoji i Matični i Turistički ured, Vrtić, te Vatrogasno društvo.
Glavne gospodarske grane Slatina su: turizam, ribarstvo, pomorstvo i poljoprivreda. Slatine su nekad bile ribarsko selo, a u 19. st., za potrebe splitskog stanovništva sijao se ječam. Živjeli su od prodaje ribe, mlijeka i povrća koje su žene svakog dana nosile na prodaju u Split, naročito krumpir, koji u Slatinama uspijeva dva puta godišnje. Stočarstvo je nekad bilo puno razvijenije, a svaka obitelj je imala barem po jednog magarca, dok su oni danas rijetkost. U prošlosti je cijelo Čiovo bilo zasađeno vinovom lozom, a danas maslinama. Poznata je kvaliteta ovdašnjeg maslinovog ulja. Nekad je bio razvijen lov na zečeve i fazane.
Na krajnjem rtu Čiova nalazi se veliki kamenolom poznat kao Kava, a služio je firmi Pomgrad iz Splita i u njemu je bila zaposlena većina stanovnika Slatina. Danas se više ne koristi, ali predstavlja potencijal za buduća investiranja, kao mogući hotel za rekreacijski turizam o čemu se sve više govori.
Danas su Slatine orijentirane prvenstveno na turizam. Od 250 domaćinstava njih 220 su iznajmljivači soba, apartmana, kampa i motela. Turiste u Slatine privlači čisto i toplo Jadransko more, lijepe plaže i uvale, sredozemna klima, ali i gostoprimljivi ljudi, koji za svoje goste priređuju nekoliko sati dobre zabave, muzike u živo, te stare dalmatinske hrane - ribe na roštilju tzv. pučku feštu - Slatinske fraje .
Slatine s Trogirom i Splitom povezuju autobusi gradskog i međugradskog prijevoza, a ljeti, za vrijeme turističke sezone, mjesto je povezano brodskom linijom Slatine-Split.
Okolica Slatina obiluje iznimnim prirodnim ljepotama, te svojom kulturnom baštinom. Najpoznatija znamenitost Slatina je, uz ostatke starih crkvica Sv. Mare i Sv.Petra, malena crkvica stara više od 450 godina - SVETIŠTE GOSPE OD PRIZIDNICA. Nalazi se na južnoj strani otoka te je sagrađena na samoj litici. Sa tog mjesta puca predivan pogled na otoke u blizini - Šoltu i Brač.
Zabava!
Caffe bar "MAČAK" u selu je omiljeno okupljalište mještana naročito nakon nedjeljne mise. Opremljen je aparatima za zabavu, pikado aparatom. Kroz godinu kao i u toku sezone česte su žive svirke glazbenika pretežno pop rock orijentacije.
Beach bar "LUMBRELIN" nalazi se nedaleko od lućice. Omiljeno okupljalište mladih, garantira dobar noćni provod uz koktele, te popularnu stranu glazbu. Pošto je uz plažu Lumbrelin preko dana nudi osvježavajuće i tople napitke.
Pizzeria & Caffe bar "KVADAR" nalazi se na portu, prevladava mlađa populacija...izvrsna pizza- najbolja na otoku...
Caffe bar "BATILENTO" nalazi se tik do Kvadra...najluđi je liti kad sve pršti od najsvježijih tračeva u mistu...liti pruža svakodnevnu reviju svih mogućih "mondiša". :)
Buffet "MALI PORAT" (Taso) nalazi se na portu,te je omiljeno sastajališta starijeg slatinskog svita i okupljalište kartaša.....Taso sprema dobru spizu..
O Čiovu
Čiovo nije otok mnogo prostran, dovoljno izoliran i udaljen od kopna da bi vodio neku vlastitu povijest mora. Ipak i Čiovo je neizbježno pristanište duž jadranskog puta sudjelujući tako u velikim i dugim povijesnim odnosima ovih prostora. Sa svojom površinom od nekih trideset kilometara kvadratnih to je manji otok koji sa susjednim srednjodalmatinskim otocima tvori jednu otočnu obitelj, a s kopnom pred kojim se pruža jednu međusobno povezanu ljudsku sredinu. Od rta Okruga do rta Čiova ili Glave Čiova proteže se nešto manje od petnaest kilometara. Svojim položajem Čiovo zatvara Kaštelanski zaljev, dotičući na zapadu Trogir, a na istoku se samo jednu nautičku milju udaljava od Splitskog poluotoka otvarajući ovdje put prema vanjskim otocima i dalje prema pučini. Upravo se s položaja Rudine, najvišega vrha Čiova(218m), otvaraju daleke vizure prema srednjodalmatinskom arhipelagu.
Između svojih i susjednih obala pruža ponegdje mirne vode, za juga sve su njegove sjeverne uvale podesne za pristajanje, za bure se sidri u Mavarštici, a po svakome vjetru prikladan je zaklonjeni i prostrani Saldun (naziv dolazi od solana koje su tu postojale još u srednjem vijeku), jedna od najugodnijih uvala naše obale. Sigurno utočište bila je i uvala Duga kamo su se sidrili brodovi kojima se prebacivalo na škoj svetu Eufemiju (danas Fumiju).
Prostorno i vremenski Čiovo je čvrsto vezano uz povijest Splita, kaštelanskog kraja, a posebno Trogira s kojim je, čini se već u XIII. stoljeću, bio mostom i fizički povezan. Trogiru Čiovo, kao i padine brda sa suprotne strane, pružaju prirodnu obranu stvarajući sigurno i zaštićeno mjesto u kojemu je grad na otočiću mogao voditi svoj dug i neprekinut urbani život. Zato se Čiovu valjalo stalno braniti, podizati osmatračnice, graditi stražarske kule. Još se razabiru ostaci pretpovijesne gradine koja je kao i ona preko puta, na brdu uz crkvicu sv. Eustahija, nadgledala morski prolaz između kopna i Čiova. Na vrh Balana, nad strmim liticama uz crkvu sv. Andrije, na motrištu odakle se pruža pogled na morske puteve stajala je gradina ili pak kasnije bizantska utvrda. Takav strateški položaj ima i uzvišenje na zapadnom rtu Čiova znakovitog naziva Stražica - točka zasigurno predodređena za promatračnicu ili fortifikaciju. Trebalo je prvo osvojiti obale Čiova da bi se domoglo Trogira, pa se tako neprijateljsko brodovlje znalo sakrivati u Saldunu čekajući pogodan trenutak da flota krene na trogirsku luku.
Vrijeme početaka življenja na otoku nije točno utvrđeno, ali niz spomenika i spomeničkih ostataka ukazuje na duge linije kontinuiteta. U Slatinama su nađeni rimski natpisi i arheološki nalazi koji potvrđuju prisutnost rimske civilizacije. Mnoge su površine Čiova bile pogodne za gradnju vila rimskih gospodara. Cisterna pored sv. Mavra u Žednom dio je takvog gospodarskog kompleksa. Karte toga doba bilježe za Čiovo naziv Bua, Boa ili Bavo, Bubus, naziv koji je ranijeg, ilirskog podrijetla, a značenje mu je zmija ili otok zmija.
Istaknuti istočni rt Čiova bio je najvjerojatnije posvećen Jupiteru, vrhovnom rimskom božanstvu, pa ga rimske karte označuju kao Caput Jovis (ili Caput Jove). Možda je tu nekada stajala neka kultna građevina, možda Jupiterov hram na karakterističnom položaju, nasuprot Dijaninom hramu na rtu Marjana. Najvjerojatnije upravo od naziva Caput Jovis, jezičnim transformacijama od vulgarnog latiniteta, preko romanskih jezika do slavenskog govora izvodi se današnji naziv Čiovo. Drugi pak ime Čiovo izvode kao posvojni pridjev nekog slavenskog imena.
U IV. i V. stoljeću Čiovo je mjesto kamo se šalje heretike u progonstvo. Tako se često ovaj otok spominje kao utočište izopćenika, siromaha i pustinjaka. U XV. stoljeću Trogirski statut na Čiovu zabranjuje naseljavanje svima osim pustinjacima i gubavcima. Dakle, očito je monaštvo ovdje bilo vrlo rasprostranjeno, pa se tako još u kasnoantičkim vremenima uz crkve i pećine okupljaju monasi - pustinjaci. Oni borave uz crkvu sv. Mavra Opata pored sela Žednog, moguće i oko crkve sv. Antuna i Magdalene (danas samostana sv. Marije ili sv. Ante od Drida), gdje se u pećini pod samostanom nalazio oltar posvećen sv. Mariji Magdaleni. U krajoliku, na ulazu u trogirski kanal, gradi se crkva sv. Ciprijana na istoimenom rtu, čiji titular ukazuje na davne kasnoantičke tradicije kao i sv. Tudor, titular okruške crkvice na obali. Pustinjačko mjesto bila je i crkva Gospe od Prizidnice, smještena na hridinama na južnoj strani Čiova. Ovu crkvu nekada su pohodili hodočasnici okolnih mjesta kao i oni iz Zagore, a i danas se djelomično održava tradicija kada se Gospe od Prizidnice slavi kao zaštitnica pomorske sreće. Redovnici pustinjaci preuzeli su s vremenom i crkvu sv. Andrije na vrh Balana, o njoj se brinula i bratovština ribara. Uz ovu crkvu također su još donedavno bili vezani mnogi pučki običaji, pa se tako vjerovalo u čudesnu moć ozdravljenja valjajući bolesne na grobnoj ploči pred crkvom.
Na predjelu Miševac, na osamljenom mjestu uz morsku obalu, obitelj povjesničara Lucića podiže crkvu posvećenu sv. Jerolimu, pustinjaku i dalmatinskom zaštitniku. Oporuka Lucićevih spominje kako je ova crkva predviđena kao mjesto gdje trebaju prebivati pustinjaci. Navodno su i uz crkvu Gospe pokraj mora živjele žene u osami. Ovu crkvu, podignuta u nekada pustom, mirnom krajoliku, gdje Berislavić kao mladi svećenik služi svoju prvu misu, predaja veže uz povijesni događaj - pobjedu Trogirana nad Splićanima u XIII. stoljeću. Uz ove stoljetne sukobe dva grada duboko je vezan otok Čiovo čiji je teritorij kroz povijest bio podijeljen između dvije komune. Stup - međaš još se čuva u dvorištu župne crkve u Slatinama. Ponekad se čak u narodu naziv Čiovo slikovito objašnjava kao izvedenica sintagme Čije je ovo?.
Tijekom XIV. i XV. stoljeća na Čiovu se počinju podizati i samostani. Nad pećinom, pustinjačkim stanom, u mističnoj dridskoj šumi, gradi se franjevački samostan sv. Ante (sv. Marije od Drida) te samostan sv. Lazara(sv. Josipa) čije se redovnice brinu o gubavcima koji se ovdje izoliraju. Na osami, na obali kaštelanskog mora dominikanci grade samostan sv. Križa, poput fortifikacije s kulom i puškarnicama. Ovaj samostan okupit će vrijedna umjetnička djela i knjižnicu, a za vrijeme borbe oko Klisa poslužit će čak kao sklonište uskočke vojske.
S vremenom, unatoč zabranama Statuta i Trogir se širi peko mora na susjedno Čiovo, na područje kojega su Trogirani nazivali vrtal. Ono je primamljivije od grada, udobnije, sa mnogo više zraka i sunca, pa čak tijekom XVI. stoljeća u Trogiru vlada strah od napuštanja grada te Statut prijeti gubitkom građanskih prava onim koji se isele iz jezgre. Postepeno se ovdje oblikuje predgrađe, prilagođavajući se terenu koji se strmo spušta prema obali te starim putevima; onome koji vodi uz Balan dalje prema Okrugu, te putu koji ide prema istoku, put Žednog. Povjesničar Andreis opisuje predgrađe naglašavajući socijalnu razliku stanovnika - od monumentalnih kuća uz obalu do potleušica u kojima žive težaci i ribari.
Na otoku se nije razvilo gradsko središte, već se živi raspršeno, a opće migracije stanovništva, posebno u XVI. stoljeću onih iz kaštelanskog kraja, uzrokovali su na Čiovu stvaranje novih i premještanje postojećih srednjovjekovnih naselja. Tako se radi bolje zaštićenosti Okrug s obale povlači u unutrašnjost. Postepeno obitelji kolona koji obrađuju samostansko zemljište sv. Križa oblikuju naselje Arbaniju.
Trogirski plemići na južnoj strani zaljeva Saldun grade svoje prostore za ladanje - braća Racettini, te Ivan Nikola Andreis, gdje, kako ističe natpis, konačno nalazi svoj dugo traženi mir. Trogirani grade svoje reprezentativne zgrade s perivojima i uz predgrađe na Čiovu, tik uz more s pogledom na obale Trogira. Splitske aristokratske obitelji podižu pak svoje ljetnikovce u Slatinama.
Čiovo posjeduje i svoja prirodna i biljna bogatstva, osobite trave i mirise, žitarice, vino, ulje, smokve i druge plodove koji se ovdje ubiru, mnogo toga od čega je živio čitav trogirski kraj. Pjesnik Lipavić u XV. stoljeću oslikava panoramsku vizuru Trogira, a Čiovo naziva Cererin otok, naglašavajući tako njegova poljoprivredna i ratarska bogatstva. Saldun, uvala u kojoj sve uspijeva, u povijesnim je dokumentima zabilježen kao uvala rogača i južnoga voća, a Alberto Fortis u XVIII. stoljeću sa svojih putovanja nosi posebno sjećanje na izrazito slatke plodove čiovskih datulja. Međutim, ti izvori bogatstva nikad ne znače i obilje. Otoci su se trebali uređivati i obrađivati, živeći češće u siromaštvu nego u izobilju. Zato Statut Čiovo pažljivo valorizira i zaštićuje, posebno njegove maslinike, mzabranjuje sječu hrastova koji su nekad prekrivali otok. Jer, otok Čiovo u mnogočemu imao je za Trogir životnu važnost.
napisala Dunja Babić, dipl. povjesničar umjetnosti
