Postoje ljudi koji pri zdravim očima ne vide svijet kojim hodaju, ali i oni koji su rođeni potpuno slijepi, ali su im usprkos tome svi putevi obasjani jasnim svjetlom. Takav je 30-godišnji Trogiranin Mario Markovina, koji od rođenja ne vidi, no ta ga činjenica ipak nije spriječila da u životu postigne mnogo toga.

U svom životopisu može toliko toga nabrojiti: diplomirao je povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, znanstveni je novak na Umjetničkoj akademiji u Splitu i postdiplomant na Filozofskom fakultetu Univerze u Ljubljani.

‘Što mi fali!?’

Uza sve to, od 16. godine aktivno se bavi glazbom: osim što svira brojne instrumente i pjeva, vodi čak tri klape (dvije u Splitu, jednu s Čiova), a kreira i glazbenu “politiku” nadaleko poznatih “Faroskih kantadura”, pjevača iz Staroga Grada. I još se stigne baviti svime što vole mladi - zanoćariti s ekipom, zaplesati, našaliti se i uživati u dubokoj ljubavi s djevojkom Liviom, akademskom slikaricom iz Dubrovnika, koja je u njegov trogirski dom uselila nakon višegodišnje sretne veze.

- Vidim tek razliku između svjetla i tame, i to jedino kad su razlike baš velike. Ali, smatram kako ničim nisam ograničen, sljepoća je ipak najblaži oblik invaliditeta. Što mi fali!? Mogu se samostalno kretati, pričati, učiti, stalno se usavršavati i živjeti punom silinom. Ne volim krive percepcije u ljudi, neukost i primitivizam pojedinaca koji ljude što ne vide svrstavaju u određeni ograničavajući razred.

Ne sviđa mi se ni činjenica da i neki slijepi ljudi često svojom voljom ulaze u izolaciju, nepotrebno se getoiziraju, puštajući da ih život nosi. Ja sam od djetinjstva izabrao svoj put i ništa mi ne nedostaje – kaže Mario, brojeći čitav niz nagrada osvojenih kroz klapsku suradnju, među ostalim, s “Tragosom“, “Proversom“, “Korijandulom”, “Grdelinima”, “Fjakom”, “Subrenumom”, “Čiovom”, “Činkvinom”, “Ventulom” te “Faroskim kantadurima”. 

Osnovna i srednja glazbena škola dale su mu dovoljno obrazovanja za klapski rad. Uz smijeh otkriva kako više voli raditi s muškim klapama, jer su dečki, veli, u potrebnom trenu usredotočeni samo na jednu stvar.

Sa ženama treba više strpljenja, pojašnjava uz smijeh, navodeći kako one standardano vrckavo, bez problema, u jednom trenu mogu djelovati na više frontova.

Svoje znanje ulio je i u znanstveni projekt “Glazbena kulture južne Hrvatske”, koji provodi na splitskoj Akademiji.

Pohvalio nam se i kako ga je u četiri godine privukla harmonika, a nakon nje su mu u život ušli klavir, saksofon, blok flauta, gitara i drugi žičani instrumenti.

Vozio i bicikl

- Imao sam sreću da su roditelji uvijek vjerovali u mene i pokazivali mi to na sve načine. Kada sam kao dijete poželio voziti bicikl, nisu me ograničavali. S ocem sam znao do Slatina ići na svom biciklu, sjeli bismo svaki na svoju, on bi mi držao ruku na ramenu, i tako smo išli na kupanje. Bilo je i onih koji su se čudili, zgražali, ali to nas nije zanimalo.

Živio sam samostalno u Zagrebu i Dubrovniku, nauživao sam se tuluma i zabava, ljubavi i prijateljstava. Naučio sam odlično i engleski, znam i slovenski i - uvijek kažem - sva ograničenja postoje samo u glavi čovjeka. Nažalost, ljudi sami sebi nameću granice – zaključuje Markovina.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
foto: nikola vilić / cropix